Blog

OSJEĆAM D2

 

TKO SAM?    I ŠTO SAM?

 

PISMO OCU
 

Posvećujem ovo pismo prije svega njemu, a onda i svima onima koji su osjetili isto što i ja. Posebno onima koji su ponekad bili voljeni onako kako to nisu željeli.

Pismo koje ću sada napisati nije upućeno Vama, Sva Svoja, ali ipak ću Vam ga poslati. Saznat ćete zašto kada bude vrijeme. Upućeno je „nekome” vrlo posebnom u mom životu.

 

Prvo pismo

OČE NAŠ, OČE MOJ

Za mene su ova dva pojma od rođenja bila gotovo ista. Osjećala sam da me štitiš i provodiš Njegovu riječ u djelo. Znam da si se nasmijao od srca, tamo negdje gore u svom novom domu, na dan svog posljednjeg ispraćaja. Uz tvoj odar, uslijed obreda, na opće iznenađenje svih pa i same sebe, podigla sam ruku u zrak i uzviknula: „Samo za moga tatu! Pozdravlja te tvoja ponosna kći.”

Čini mi se da nikada nisam bila ponosnija što sam tvoja kći nego tada. Nisam to planirala. Dogodilo se. Osjetila sam silni ponos dok je svirala pjesma za ispraćaj. Vidjela sam te u trenu kako sretno plešeš u ritmu muzike i ruka je sama od sebe poletjela u zrak, a usta se otvorila. Nikad do tada nisam osjetila toliki ponos. Preplavio me poput plime i nisam se mogla suzdržati.
 

Znam da sam, kao i obično, šokirala mnoge. Neke ugodno, neke ne. Znam da tebi to, kao i obično, ne smeta. Meni još manje! Sigurno je da ću to za sva vremena ponavljati na isti način i s istim poštovanjem.
 

„Pusti selo neka priča”, učio si me i naučio. Uvijek sam te voljela i poštovala, ali nikad nisam sabrala sve, baš sve. Probat ću sada.
 

Spasio si me od mene. Nije da mi se uvijek sve sviđalo. Bilo je svega. Ponekad bih te zamijenila, da je bilo u mojoj moći, za nekog popustljivog tatu, sada ni za cijeli svijet! Uvijek sam te gledala kao „Njegovog zastupnika”, pa čak i onda kada sam te htjela zamijeniti.  Nisam znala mogu li ispuniti tvoja očekivanja, pa sam mislila da bih s nekim drugim lakše izašla na kraj. Nekim tko bi od mene tražio puno manje. Ja bih s njima izašla na kraj sigurno i bilo bi po mom. Nitko drugi na ovome svijetu nije mogao izaći na kraj sa mnom osim tebe. S poštovanjem, ljubavi i uporno, dok ne shvatim, ponavljao si jedno te isto. Uh, kako je bilo teško slušati te ponekad! Sad je teško ne čuti te. Još se nije rodio tko bi nama ljudima ugodio, zezao bi me u sličnim situacijama.

Lažu kada kažu da s vremenom zaboravljamo. Svakim danom nostalgija je sve veća. Povremeno čežnja u srcu postane tolika da se čini nemoguće izdržati. Čini mi se da mi nešto poput velikog magneta želi iščupati srce i smožditi ga! Zdrobiti! Puštam ti pjesme i pjevam! Pomaže! Uz njih suze lakše pronađu put.
 

Sada kada me ti više ne „tlačiš” dosadnim pričama iz moje mladosti, radim to sama. Nisam sigurna da ih znam ispričati kao ti, ali pokušat ću. Govorio si da male ljude možemo i trebamo zaboraviti, a velike pamtiti i nositi u srcu. Takvi kao ti rađaju se rijetko, jako rijetko. Sada ja to kažem tebi, a prije si ti to govorio meni. Tvoje ime u povijesti mog života ostat će uklesano velikim slovima.
 

Najbrže što sam naučila uz tvoju pomoć je da sam drukčija i da u tome nema ništa loše.
Upozoravao si me da uz velike ljude mogu ići samo veliki, da ljubim trag onih koji su mi pomogli. Ali i onih koji su ispred mene, koji mi svijetle na putu. Jesam i hoću. Prije svega, ljubit ću tvoj put. Ta to je i moj put! Ti si ga za mene ucrtao!

Pogled tvojih očiju govorio je više od tisuću riječi. Uvijek mi je bio dovoljan. Sada te više nema, pa imam jednu molbu. Veliku. Jako veliku. Posudi svoje oči nekome da u njima mogu ponovno uživati. Da ih mogu ponovno gledati i kroz njih rasti. Želim, želim, želim! Molim te, molim te, molim te. Mogu li još ovo, pa još samo ono… Molim te kao nekada.
 

Ah! Ah! Ha! Ha! Znam koliko ti je uvijek teško odoljeti umiljatom dosađivanju i mojoj odlučnosti.

Tvrdio si da mogu sve što zaželim i eto ti moje prve „svete” želje. Važna mi je. Već si navikao na moje čudne želje, znam. Drugi put ću objasniti zašto. Ne sad, dugo bi trajalo. Ovo je nešto kao želja na kredit.

 

Znam da mi vjeruješ kao i do sada. Pronalazim putokaze koje mi postavljaš! Pratim ih. Sad moram odgovarati i u tvoje ime. Znaš da sam velika pričalica, pa neće biti problema. Pričat ću s tobom zauvijek, kao da si ovdje i sada, jer za mene i jesi. U mom si srcu i mojim mislima! Ovdje i sada! Bit će tako zauvijek! Puno više zbog onoga što mi nisi dao, nego zbog onoga što jesi. Znao si to!

Uz tebe sam, doslovno i figurativno, prohodala! Progledala! Uspjela! Izašla iz vlastite čahure! Shvatila smisao riječi „hvala”. Osjetila bezuvjetnu ljubav. Tko takvu ljubav osjeti, zauvijek o njoj postane ovisan. Traži je ponovno i ponovno, sve dok je ne pronađe ili nestane. Prava ljubav, jednako, bezuvjetna ljubav.

Svi moji uspjesi zovu se tvojim imenom.
 

Hm, hm. Ha, ha, sjećaš li se…

Sjedio si za stolom naše male kuhinje i čitao novine, a ja sam ti se u trenu stvorila pokraj nogu. Za tvoj osmijeh, iz kojeg je zračilo sunce, uvijek sam bila spremna na sve. Pa i prohodati iz vedra neba.

Sišla sam sama s otomana i došetala do tebe, a bilo mi je tek oko devet mjeseci. Skočio si urlajući od sreće sa stolice kad si shvatio da sam došetala, a ne dopuzala. Samo si ti znao unijeti toliko oduševljenja u naoko bezvezne priče iz prošlosti. Sjeti se onoga: „Pitali su te čija si, a ti si rekla da si tatina, čija ti je to kosa…”.
 

Dok sam bila mala, na sve si moje nestašluke uvijek gledao s osmijehom. Poslije, kako sam rasla, bilo je svega. Po zasluzi. Nestašluke si mi opraštao, ali ne i ostale stvari. Tjerao si me da shvatim razliku između nestašluka i gluposti i da živim, a ne životarim. Tvoja velika očekivanja bila su vrlo zbunjujuća. Drugi roditelji od svoje su djece tražili da budu uspješna, imaju sve petice, budu vrhunski stručnjaci s diplomama prestižnih fakulteta, da se uklope u društvo, ožene, udaju i slično.

Ti si od mene tržio da budem to što jesam. Uh, kako me je to zbunjivalo! Nisam znala tko sam to ja i tko trebam biti. „Što god napraviš, sebi ćeš napraviti, gledaj se u ogledalo” i „Samo trebaš biti to što jesi”. Čini mi se da si mi to govorio još dok sam bila u maminom trbuhu.
 

Tko sam ja i što trebam biti, pitala sam se često dok sam uplakana ležala u vašem krevetu potpuno sama. Govorili ste mi da ne slušam baš nikoga osim sebe i da za to postoje jaki razlozi.

Sve je bilo dobro dok sam slušala sebe, ali loše kad ste vi to saznali. Pogotovo mama. S tobom je bilo lakše izaći na kraj, ali samo dok sam bila mala. Poslije ne!
 

Mojim vratolomijama nije bilo kraja. Nanosila me se mama po bolnicama. Nema drveta s kojeg nisam „letjela”, a ni kanala koji nisam pokušala preskočiti. Ništa od toga nije vam smetalo, pogotovo tebi.
 

U dugim usamljenim noćima, dok vas nije bilo pored mene, gledala sam u zid i pokušavala probleme riješiti sama. Ustvari i ne baš sama. Sa zidom ispred sebe. Sad kad razmislim, dobar je bio taj naš zid. Davao mi je bolje putokaze nego današnja televizija. U to doba za TV još nismo ni čuli u našem malom selu i to je dio moje sreće. Svi moji „izvori” informiranja išli su preko vas.

Nitko mi nije stalno gurao pod nos pomisao da mi sve pripada, nego upravo suprotno. Kad smo već kod nosa… Ima nešto što mi ne nedostaje, da me vučeš za nos. Nije bilo ugodno, da znaš. Dovoljno je bilo da samo kažeš „moj nos, moj ponos” nisi me morao i doslovno potezati.

Čeznula sam da vidim dalje od nosa, kako ste od mene i tražili. Nisam znala kako. Slušala sam, a nisam čula.
 

Istraživala sam, lutala, odbijala se, padala, dizala se, otresala prašinu i išla dalje.

Nastavit ću dalje. Ne istim putem.

Ne više kroz trnje i kamenje. To više nije moj put. Odričem ga se zauvijek! Znam da si to oduvijek želio čuti od mene. Znam da bereš latice ružičastih ruža i utireš neki novi put, kao što si to uvijek radio za sve. Ne vidim kako to radiš, niti sam ikada vidjela. Osjetila sam. Tako je i sada.

Veliku su mi brigu i strah u srce uvlačile vaše riječi da put u raj nije posut ružama, nego trnjem. Na puno sam trnja nagazila. Nos mi je bio previsoko, pa nisam gledala gdje treba. Upozoravali ste me i na to, ali…
 

Osjetila sam davno da moram proći svoj dio puta bez obzira od čega je satkan. Ponekad sam htjela odgoditi polazak. No bili ste neumoljivi. Moram. Jednostavno moram, tvrdili ste. Niste mi dopustili da se bojim, za vas je „borba” bila jedina opcija. Ispričao si mi kako si u vrijeme rata s tek dvanaestak godina spasio svoju rodbinu i još neke ljude. To mi je pomoglo. Sad ćemo vidjeti tko je od nas dosadniji s ponavljanjem uvijek istih priča. Kada si mi prvi put ispričao ovu priču, svima sam je prepričala. Pravila sam se važna među prijateljicama, do bola, što si ti moj tata. Nitko mi nije bio ravan, baš kao ni sada. Skratit ću priču jer ionako znaš pojedinosti.
 

Uglavnom, hrabro si istrčao iz kuće u dvorište, bez obzira na strah i opasnosti dok su se svi ostali stisnuli u kutu. Zatvorio si visoku kapiju i tako doslovno spasio živote nekoliko obitelji.

Pričao si mi kako si se jako bojao, ali da si shvatio da vam je to jedina šansa. Da niste imali što izgubiti i da je to presudilo tvome strahu.
 

Često sam se toga sjetila dok sam jurišala na vjetrenjače. Hrabrost nije nedostatak straha, nego djelovanje unatoč strahu, stara je mudrost koju si mi odlično prezentirao. Kako, zašto i kamo krenuti, pitala sam se više puta nego što imam kose na glavi. A ima je. Pitala sam i druge, premda si mi savjetovao da ne pitam nikoga. Jesam. Nisam te baš uvijek slušala, kao što uostalom i znaš.

„Pročula” sam potpuno tek kada si otišao. I to si predvidio, znam. Sve si oduvijek znao, pa i ovo što ti pišem, ali ipak ću nastaviti. Pisat ću i pisati, kao što si ti nekada pričao i pričao.
 

Sjene grana raspukle šljive na zidu sobe bile su mi često jedina „partija” za razgovor. Micale su se po zidu sobe i mijenjale oblike. Činilo mi se da pričaju. Nekada su ti čudni likovi sa zida izgledali vrlo pristupačno, a ponekad zastrašujuće. Osjećala sam da si tu šljivu koja je švrljala po zidovima posadio radi mene, da imam s kim pričati, kome se žaliti. Tražio si od mene da ni zbog koga nikada ne skrenem sa svoga puta. Nisam, ma koliko bilo teško.
 

Pratile su me na svim mojim putovima tvoje riječi i oni anđeli čuvari što si ih pozvao da me zaštite odmah poslije začeća. Čuvali su me, osjećala sam to, iako ih nisam mogla vidjeti. Nisam dugo mogla vidjet ta divna, čarobna energetska bića koja su oko mene napravila pravu utvrdu. S razlogom. Nisam potpuno dobro „vidjela” ni „čula” tebe, pa nisam mogla ni njih. Drugi se anđeli nisu htjeli pokazati dok ne shvatim da si ti prvi među njima. Nisam vjerovala u anđele i o njima razmišljala. Ali, kako si i rekao, ovaj svijet ne počiva na onome u što netko vjeruje, nego na dokazima, istini, razmišljanju i promjeni.

U puno toga nisam vjerovala, ali sada vjerujem. Tražio si da osjetim život. I jesam. Znala sam da sam te postala dostojna onog trena kada sam konačno ugledala anđele. Ukazali su se oko mene u svoj svojoj ljepoti. Moji su! Po zaslugama. Znam to. Osjetila sam. Znam zato što si me učio da ništa što je vrijedno ne dolazi bez truda i zasluga. A ti, kao malo tko drugi, znaš riječi prenijeti u djela.

Od mog začeća znao si tko sam, što sam i zašto sam na ovom planetu.

Bio si beskompromisan želeći da to shvatim i sama. Ključna riječ je, kada sam ja u pitanju, uvijek bila „sama”. „Sama, sve moraš sama”. Samo da znaš, tata, to nitko ne voli čuti, pa nisam ni ja. U dugim teškim danima i neprospavanim noćima samoća mi se uvlačila pod kožu poput tihe zebnje. Htjela sam upravo suprotno. Biti poput drugih i s drugima. Nisam te slušala, a trebala sam.

„Ne opravdavaj se nikome i ne oslanjaj se ni na koga”, „Gledaj djela, a ne riječi”. „Nitko ne zna ono što znaš ti”, govorili ste mi. „Ne okreći se od sebe, idi ravno svojim putem”, bio je tvoj jasan stav. Nisam te slušala. Više puta! Trebala sam!
 

Pričala sam, trošila riječi i vrijeme na one koji to nisu zaslužili. Bila sam dobra na pogrešan način. Jako dugo nisam razumjela legendu o Kristu, ispričanu na tvoj i mamin način. Puno sam puta pokušala nositi tuđe križeve i to skupo platila.

Tvoja svakidašnja jadikovka u zadnjih nekoliko desetljeća života bila je:„Ne mogu ljudi podnijeti čisto srce. Ne nudi ga nikome na dlanu tko to nije zaslužio, ogriješit će se o njega. Sitne duše prepoznat ćeš lako. Razapet će te što god za njih učinila.”

„Svi imamo ono što nam treba i što smo zaslužili. Ako je Bog nekome nešto dao, On zna zašto. Vjeruj mu i spasit ćeš se.”

„Nitko nije i ne treba biti bolji od Boga, pa ni ti.”
 

Hm, hm. Pa ni ja. Da mi je znati tko li sam samo ja! I što je tu pogrešno. Učio si me da budem dobra, ali ne luda. Htio si me zaštiti od moje „lude” glave, a ja sam se ponašala poput prave pametnjakovićke. Kako sam se ponašala, tako sam i prošla dosta puta, kao što ti je poznato.

 

Sada, zahvaljujući vama, mojim roditeljima, znam tko sam što sam i što želim. Pogriješit ću još tu i tamo, vjerojatno. Nikada na tuđi račun, nadam se. Samo na svoj račun, kako si i tražio.

Vaša besjeda često mi je bila poput Svetog pisma. Nisam vas mogla razumjeti, nego samo osjetiti.

Često ste mi pričali kolike ste borbe vodili oko mog rođenja. Htjeli ste da znam sve, baš sve, pa čak i točnu minutu rođenja. Dugo mi nije bilo jasno zašto je tako važno da mi sve to govorite. Sve. Baš sve. Htjeli ste da čujem vašu istinu iz vaših usta, i tako treba uvijek i biti. Puno je to pomoglo da razumijem život i vas. Nikada niste ni pomislili da bi me ta istina mogla boljeti. I nije. Osobito zahvaljujući tebi. Ne umanjujem mamine zasluge, samo obrazlažem.
 

Znam koliko si volio, i sigurno još voliš, mamu. Ona je za to zaslužna. Ona je tražila od mene baš to, da tebe poštujem više od ikoga na ovome svijetu. Po njenoj izričitoj želji i jer si to zaslužio. Poslušala sam je.
 

Nekad mi treba odmak, vremena. Malo udaranja glavom u zid, da mi razbistri glavu, ali zapamtila sam sve, baš sve.
 

Pitala sam vas koji je moj put. Niste mi htjeli reći. Tražili ste da ga pronađem sama. U tome ste uvijek bili jedinstveni. Smatrali ste da je za mene jedino ispravno rješenje pronaći vlastiti put. Iskrčiti ga, ako treba. A ja sam se pitala što li mislite tko sam to ja. Pitala sam se nekada; jeste li ludi vi ili ja. Sad znam, ja jesam. Luda sam. Dovoljno luda, da budem ono što jesam. Naravno, prije svega, zahvaljujući vama. Vama, koji ste bili dovoljno „ludi” da me na to natjerate.

Govorili ste mi da mogu baš sve što želim, ali da moram paziti što želim. Poželjela sam ono što sam u to vrijeme znala i htjela. Prvi put kad sam to čula iz vaših usta, poželjela sam jesti puno slatkiša. Nije neka velika ambicija, ali priznajem. Nije prošlo mnogo vremena i želja je bila ispunjena. Ali… Uvijek taj „ali”! Želja je nosila i neke neželjene posljedice, kako to uvijek biva.

Sada kada nešto želim, dobro razmislim, baš kao što ste htjeli i očekivali.

Puno je propuha prošlo kroz moje uši, baš kao što ste mi savjetovali.
 

Nisam slušala samo što mi pričaju, nego tko i zašto priča. A pričali su! Znaš to. Znao si oduvijek da će tako biti. „Za dobrim konjem se prašina diže. Imaš pravo na svoju istinu ako nije nekome na štetu. Od prave istine se ne odustaje ni kad vodi kroz trnje i kamenje. Oni koji se nabacuju kamenjem, nisu vrijedni tvoga vremena. To što većina misli, nije važno. Biti u većini ne znači i biti u pravu. Važno je što je istina! Bitno je što misle oni koji su u stanju nositi se s istinom i znaju potpunu istinu.”
 

Dopustila sam svima da me procjenjuju. I dalje ću to činiti. Ali… Dopustit ću to samo stručnjacima, kao što ste željeli. Procjenjivali su me svi, jer nisam čula tebe. Nisam vjerovala tebi. Najveća ti hvala što tvoja ljubav nikada nije bila slijepa. Nikad te ništa nije moglo zaslijepiti. I nije. Ni ljubav ni mržnja.
 

Samo oni čije srce ostane čisto mogu što žele. „Samo čisto srce otvara vrata raja.” Podržavali ste me još otkad sam bila toliko mala da nisam mogla sama ni kvaku dosegnuti. Mislila sam da je taj Raj ustvari odmah pored našeg sela. Negdje u blizini. Nije da me baš privlačilo krenuti prema tamo. Plašio me opis puta, trnje i kamenje. Uvijek ste bili iza mene, da me pogurate. Otpor sam „apsolvirala”, isto kao što si i ti „apsolvirao” upornost.
 

Moje godine za vas nisu bile „olakotna” okolnost. „Nema ti druge, takav je život, ne nudi puno olakotnih okolnosti. Što prije to shvatiš, bolje za tebe.” Poput starog raštimanog vergla odjekivalo mi je često u ušima. Trudila sam se. Najviše zbog tebe, da me voliš, poštuješ i ponosno pogledaš.

To je bio jedini način da ne razočaram mamu, to nisam željela. Naš odnos ispunjavao ju je ponosom, a ne ljubomorom.
 

Uvijek ste govorili da sve radim drukčije, po svom. I jesam.
 

Krenula sam obrnutim putem, kao i uvijek. Željela sam prvo upoznati sebe. Negdje u dubini duše stalno mi je „ zvonilo” da sam u krivu. Da radim nešto pogrešno. U ušima mi je često odjekivalo: „Nije važno kako čovjek nešto vidi, nego kako to vidi onaj gore.” Niste htjeli da vaše riječi povezujem ni s jednom religijom. I nisam. Stvoritelju ste davali svakakva imena. S nadimcima vam je išlo odlično i to sam pokupila od vas. Nisam mogla shvatiti sve te silne mudrosti koje ste mi tako svesrdno prenosili, pa sam mislila da je problem samo u meni. Srce i um nisu se štedjeli. Sijevale su munje i udarali gromovi. Tražili ste da volim razumom, a djelujem srcem, a još nisam znala ni svoje pravo ime. Odazivala sam se na bezbroj nadimaka, jela zemlju iz babine stare kuće, trčala bosonoga po blatu, tapkala po baricama, a ti si pričao sa mnom kao da je ispred tebe u najmanju ruku Nikola Tesla.
 

Najveća mudrost bila mi je tada iskamčiti od tebe neki slatkiš, a to baš i nije bilo teško. Sve što si pričao bilo mi je „špansko selo”. Pametan čovjek zahvali na svemu, a budala na ni na čemu”, bila je definicija ludila koju ste svakodnevno upotrebljavali. Tražili ste da po tome raspoznajem ljude. Nisam, pa sam često ispadala glupa. Pitala sam se kako je moguće da svi osim mene mogu shvatiti sve. Izluđivali ste me očekivanjima. Nije mi ni u trenu padalo na pamet da ni drugi to ne znaju i ne žive po tome. Osjećala sam da nešto ne štima, ali nisam znala što. Vrlo logično na neki dječji, naivan, način, usput i ponekad, samo ponekad, moram priznati, došla sam do zaključka da baš i nisam jako pametna. Ni čitati nisam znala, a očekivali ste da shvatim sve mudrace svijeta. Ne samo da ih shvatim, da po njima živim! Sad se tome smijem. Prije mi nije bilo smiješno.
 

Zbunjivali ste me svojim silnim oduševljenjem, ali i u najmanju ruku „čudnim” očekivanjima. Izvrsno ste svladali lekciju o povezivanju uzroka i posljedica u životu. „Ne slušaš. Dobro, čut ćeš kad dođe vrijeme. Nema bolje učiteljice od iskustva.” Kome krivo, kome pravo, kod tebe je sve uvijek bilo po zaslugama, kao i kod Onoga gore. Mama je bila još i čvršća. Uzvraćali ste mi hrabro i dostojanstveno.
 

Uvijek si znao govoriti očima. Bolje od ikoga. Najmanje mi se sviđao pogled kojim si govorio: „Sad je dosta! Sredi se. Ne podnosim jadikovanje. Ne želim te gledati. Idi. Odmakni se. Punoljetna si. Misliš da si pametnija od mene? Dokaži! Ne podnosim bahatost!” Priznajem, nisam bila pametnija. Bahatija jesam. Što jest, jest. Ipak, nadam se da će naglasak ostati na „bila”. Trudit ću se.

Uvijek si govorio da nada nikada ne smije umrijeti i da nikome ne dajem lažne nade. Neću.

Hvala ti što si me naučio kako biti dostojan nečijeg poštovanja. Hvala ti što si me naučio svemu.

Sve što imam i sve što jesam posvećujem tebi i mami. Vi ste me natjerali da učim na greškama drugih, a i na vašim. Nikada se niste štedjeli. Sebe ne. Druge da. Pričali ste kako su iskorištavali vašu dobrotu. Nisam čula što želite reći.

Učili ste me da nije važno na čijoj su strani ljudi, nego na čijoj su strani Bog i istina.

Tražili ste od mene da se nikada, ama baš nikada, ne oslanjam ni na koga, da ne vjerujem u ljude. Tražili ste da se oslanjam samo na sebe i Onoga gore. Sad znam zašto. Naučila sam na teži način. Baš na onakav način na koji se od mene tražilo da ne učim.

Oduvijek si znao sve. Dugo mi nije bilo jasno kako, ali jesi. Tvoje viđenje nadilazilo je granice poznatoga i to me zbunjivalo. Znao si sve, a ja te nisam čula ma koliko vikao. Čula sam te s „odmakom”, tek kad sam osjetila na vlastitoj koži. Opet si malo opekao moje prstiće, onako s poštovanjem i po zaslugama. „Platila” sam što ti nisam vjerovala. Teško je znati kome i u što vjerovati, lijepo si mi govorio.

 

Htjela sam biti poput drugih, ali niste mi dopustili. Ne budi ovca i ne idi u stado, to nije tvoj put, stalno ste ponavljali. Unatoč vašim riječima, dugo, dugo, pokušavala sam biti ono što nisam.

Tražila sam oslonac, a vi ste se izmicali. Često me niste htjeli podržati, a sad znam i zašto. Zato što nisam bila na pravom putu. „Samo kako treba i po zaslugama, nikako drukčije.” Svoje ste riječ provodili u djelo ma koliko se to nama djeci nije sviđalo. Čim bih skrenula s pravog puta, uskratili ste ljubav i poštovanje. Boljelo me više od ičega kada sam to vidjela u tvom pogledu.
 

Kad ste zašutjeli, najviše sam vas čula. Unatoč svemu, moram priznati da si mi najviše „zvonio” u glavi tek kada si otišao na onaj svijet. Sada kad mi više ne ponavljaš iste priče, pričam si ih sama.

„Nikad ne shvaćamo vrijednost ljudi dok ih ne izgubimo”, opet tvoje riječi.

Sjećam se kada ste za mamin rođendan otišli od kuće i niste se htjeli javiti na telefon. Još me zebe oko srca. Licemjerne čestitke niste htjeli primiti, pa ste otišli od kuće. Osjetila sam to pod kožom poput iglica. Bilo je strašno. Neugoda me tresla danima. Držala sam glavu visoko, a umirala od srama. Stidjela sam se sebe.

I to ste uvijek tražili od mene. Da se ne savijam, nego da učim.
 

Tko sam ja da vam sudim, pitala sam se. Jasno i glasno davali ste nam do znanja da nije dobro suditi nepozvan. Bez svih činjenica koje su bitne. Sama sam si šamar opalila poslije toga. Uvijek ste nam to savjetovali. Tražili ste od nas da shvatimo gdje griješimo. Zahvaljujući vama dala sam si truda. Niste očekivali da ne griješimo, nego da iz svojih grešaka učimo. Na vaše inzistiranje, naučila sam se sama „ošamariti” i oduzeti to zadovoljstvo svima drugima. Govorili ste mi i da slijepac ne može voditi slijepca, ali nisam čula. Dugo mi je trebalo da shvatim da je to bilo iz ljubavi. Ogromne ljubavi. Prave ljubavi.
 

Nisam zaboravila obećanje koje sam ti dala. Naučio si me da je to veliki grijeh. Govorio si mi: „Ne obećavaj ono što nisi u stanju ispuniti.” Znaš ono obećanje koje sam ti dala dok si me gledao očima punim tuge? Srce je bilo brže od pameti. Sjećaš se? Nisam baš shvatila sve posljedice tog obećanja do ovih dana. Upozoravao si i na takve mogućnosti. U trenu nakon što mi je izletjelo, kao i mnogo puta prije u sličnim situacijama, pitala sam se hoću li ću ga moći ispuniti. Kao i uvijek, trebalo mi je vremena da shvatim kako. Pomoglo je ponavljanje tvojih riječi „Strpljen, spašen.” Strpljenje mi nikad nije bilo jača strana, ali zbog vas, sve zbog vas, odlučila sam biti strpljiva.

Sjedio si u mojoj trpezariji i očajnički čupao kosu u trenutku slabosti. Srce mi se raspadalo od nemoći i tuge dok sam te gledala. Obećala sam ti da ću učiniti sve, baš sve što je u mojoj moći. Hoću! Baš sve!

Očito je došlo vrijeme da provjerim što ustvari mogu. Opet istina i izazov. Ne ili, nego i.

Otvorit ću srce za sve i pokazati čija sam kći! Znam da je to bila tvoja misija. Osjetila sam to davno, davno. Najviše po tvom ponosu dok si me držao u naručju i gledao u mene kao da u rukama držiš cijeli svijet, a ja uzvraćala istom mjerom. Osjetio si da sam spremna učiniti sve da bih zadobila tvoje poštovanje i vješto si to koristio. Tražio si od mene puno, ali si mi još više davao. Nekada nisam shvaćala. Sada shvaćam.
 

Fališ! Isto onoliko koliko si mi nekada znao ići na živce. Potpuno isto. Iskreno priznajem! Tražio si od mene baš to. Da budem iskrena. Hoću. Zbog vas, mojih roditelja, učinit ću sve, pa i to. Kao što ste govorili, sve po zaslugama.
 

Tvoja radost zbog mog dolaska na ovaj svijet od prvog trena bila je fascinantna unatoč svim životnim nedaćama. Anđeli su osjetili tvoje želje i potrudili se da ih ispune. Anđeli vole anđele. Čisto srce otvara sva vrata. Dokazao si to. Tvoje molitve su uslišane.

Nekada u anđele nisam vjerovala. Nisam ih mogla vidjeti, a to je za mene presudno. Negirala sam ih, čak mi je to sve bilo pomalo i smiješno. Da mi je netko prije dva mjeseca rekao ono što sada znam, još bih ga i ludim proglasila. Opet. Milo za drago. Vratit će mi to netko, ali što je, tu je.

Sada ih mogu čak i vidjeti. Zaigrani su. Prekrasni. U bojama. Ljubičasti, boje ciklame, zeleni, zlatni, bijeli, lila, ružičasti, plavi, preliveni duginim bojama, tirkizni, tamnoplavi, pa svjetloplavi, sve u svemu divni. O oblicima da i ne pričam. Ima ih, bome ima. Svakakvih! Osjećam da su oko mene stvorili utvrdu. Svugdje su i svašta im pada na pamet. Poučena iskustvom, kao i obično, napravila sam neki rezime. Sada kada drukčije razmišljam o svemu, ponovno prebirem po prošlosti. Svašta mi je nadošlo.
 

Tek sada znam što me spasilo više puta u zadnjem trenu. Sjećaš se te dogodovštine? Bila je pasja žega. Pričali su neki ljudi da se u vodi lako, lijepo i brzo rashladiti, pa rekoh, zašto ne. Presudna je bila sekunda. Sjećam se svega, kao sada. A jesam stvarno bila sva svoja! Čim nešto naumim, odmah akcija. Začas sam se organizirala. Ide mi to oduvijek. Stajala sam jednom nogom u kanti, a drugom na ogradi. Bunar mi je bio jedina dostupna voda, a pamet nedostupna. Uskočili su i oni. Nešto me povuklo unazad. Izbacilo. Umjesto da uđem drugom nogom u kantu, izletjela sam van i pala na leđa. Svašta nam je padalo na pamet.
 

Krali smo stricu gorivo iz motora i palili vatru. Rad rukama nikada mi nije bio jača strana. Polila sam benzin po sebi dok sam obavila sve te „zakonite” aktivnosti i onda htjela zapaliti šibicu u ruci. Istoj onoj ruci kojom sam dirala gorivo! Anđeli su smočili šibice, a mama slomila šibu.

Rekao bi samo na sve te moje aktivnosti: „E, kćeri, kćeri, di ti je pamet bila?”, a ja sam umirala od neugode.
 

„Centrirali” su me oni i kada sam letjela ravno na glavu sa stabla višnje koja nam je služila kao dječje igralište. Nisam slomila vrat, „samo” obje ruke. Naslušala sam se „ćeri, ćeri”.
 

Pod stare dane stalno si mi ponavljao iste priče, poput mnogih. Kao da si ih na taj način ponovno proživljavao, pa sam, eto, i ja krenula tvojim stopama.
 

Uzimao si malo, a davao puno.
 

Dočekao si nas, svu svoju djecu, čistog srca, kao rijetko koji muškarac na ovome svijetu. Ponosno si šetao našim tradicionalnim selom vodeći tri kćeri za ruke, ti Veliki čovječe. Uh, kako li sam uživala ponosno objaviti drugoj djeci, ovo je moj tata. Sve si nas primio kao dar. Osjećala sam u svakom tvom pogledu da sam ti ponos, a ne teret i razočarenje. Znam da je malotko na svijetu toliko žarko želio treće dijete, treću kćer, kao ti mene. Sjećam se kako si me nosio na ramenima. Mahao si našim rukama kao krilima. Bacao si me visoko u zrak, ali nisam imala straha. Cičala sam od radosti.

Moram priznati sada, nakon svega, da sam samo u Boga vjerovala više. Poštovala sam vas i voljela gotovo jednako. Kod tebe je bilo suprotno.
 

Poklon je to čiju vrijednost dugo nisam mogla prepoznati. Teško je prepoznati nešto što ne vidimo u trenu. Sad i odmah. Ono što nije lijepo upakirano mogu prepoznati samo veliki, a ja to nisam baš uvijek bila. Znalo se dogoditi da ponekad budem mala, ali ti mi nikada nisi dopustio da takva ostanem, pa čak ni kada moj pogled nije dosezao iznad pulta naše male seoske trgovine.
 

Kako stvari sada stoje, trebala sam i ja, ako ništa drugo, vjerovati jednako i u tebe i u Onoga gore.

Sad kada ste zajedno, a znam da jeste jer Veliki idu uz Velike, mirna sam. Potpuno mirna! Znam da su tvoje zemaljske muke gotove. Znam gdje si, što misliš, znam s kim si i što radiš! Oduvijek si mi to govorio svakim svojim pokretom, a sad ću ti uzvratiti istom mjerom.

Smješkaš se! Zadovoljan si! Osjećam tvoj ponos i otamo! Poskakuješ od sreće. Busaš se u prsa. Rasteš, kao nekada. Opravdano. Zasluženo, i to je OK.
 

Trebamo se ponositi ako imamo čime, kome krivo, kome pravo, bilo je oduvijek tvoje mišljenje.

Znam, znam. Govoriš: „Jesam li ti rekao, ključ koji otvara sva vrata je čisto srce”? Jesi, jesi najmanje milijun puta. Istjerao si me iz ljušture, iz vlastite kože. To ti je oduvijek i bio plan. Moram priznati da me ponovno nisi poštedio.

Hvala ti na tom načinu učenja, ali sad je dosta. Mijenjam način. Ha, ha, ha! Ne sviđa mi se više. Otpuštam ga. Naučio si me koliko je važno znati reći dosta. Dosta! Dosta je ovoga! Okrećem ploču. S obzirom na to koliko si bio grlat na Zemlji, ima da im popucaju bubnjići tamo gore dok ti ovo priznajem. Od tvog silnog oduševljenja i na Zemlji bi moglo zagrmjeti.

 

Rekao si više puta da će kroz mene sve živjeti vječno. I hoće. Ali kroz nas. Sada sam tvoj „delegat” na Zemlji. Ono što si me naučio pričam svojoj djeci. Sada su sve tvoje priče moje priče! Sada smo jedno. Jesi, sve si mi rekao! Sve mi prenio iz dubine srca. Prenio si mi vlastitu mudrost. Bio si primjer za sve. Svoje si mudrosti na ovaj svijet donio jer ih nisi imao gdje pročitati ili čuti. Zbog toga u njima leži velika snaga. Osjetio si ih!
 

Sve što otac treba reći svom djetetu, rekao si! „Ubijao” si me nekada svojim očekivanjima i silnom vjerom ili, da se bolje izrazim, zbunjivao. Ali više ne. Sad smo jedno biće koje misli isto, želi isto i radi isto. Svatko svoj posao. Ti tamo, a ja ovdje. Ti se zauzimaj za mene tamo gore, a ja ću za tebe ovdje. Dosta mi je biti bez veze, hoću vezu. PRAVU VEZU. VEZU S VAMA GORE. Ozbiljna sam. Prekrižila sam ruke i zauzela stav! Kao nekad. Vrijeme je da pokažem da nisam sama. Da ste ti i „ekipa” uz mene. Vrijeme je da otvorim svoje karte. Kako si i govorio, dođe vrijeme kada svi svoje adute moramo staviti na stol. Otvoriti. Probala sam izbjeći ih prikriti na sve načine, ali niste mi dopustili. Ne samo vi, nego ni svi ostali. Izbili su mi sve zemaljske adute iz ruku i doslovno me natjerali da upotrijebim „Joker zovi”. Kao i obično, prvo zovem tebe.
 

Rekli su mi da je nešto nemoguće. Zamisli! Netko je meni, tvojoj kćeri, rekao da je nešto nemoguće! Da su tebe poznavali, to mi sigurno nitko ne bi rekao. Znaš ti dobro da za mene riječ ne znači izazov. Sigurno djelovanje.

Rukavica je bačena. Ti si je bacio, a na meni je, kao i uvijek, da odradim ostatak.

Što si tražio, to si i dobio. Probudio si u meni onaj poznati dalmatinski dišpet. Krv nije voda.

 

Rekao si mi da je čisto srce garancija za sve. Obećao si mi to! Dokaži se i drugima, a ne samo meni. Nikada nisam sumnjala u tvoje riječi i neću! Želim stalnu vezu s tobom! Pisat ću ti i pisati. Nekad duga pisma, a ponekad samo: pozdrav, znam da si ovdje, javi se. Kako mi dođe. U meni si, ali želim da budeš i svuda oko mene.
 

Tražili ste da ne budem ljubomorna. I nisam. Sigurna sam da postoji na ovom svijetu puno djece kojima bi ti bio otac iz snova i želim te „podijeliti” s njima. Da pokažeš drugima put kao što si ga pokazao meni. Želim se tobom ponositi kao što si se ti nekada ponosio sa mnom. I da znaš, hoću, baš hoću. Pravit ću se važna kada budem svima pričala o tebi. Zauzet ću stav kao nekada, podići glavu, prekrižiti ruke i reći: tako je rekao moj tata, to je tako i gotovo.

Možete mi vjerovati i ne morate. Zbog mene ne. Od volje vam. Rekao si mi da je to dopušteno samo ako je opravdano. Je, opravdano je. I hoću se praviti važna. Da znaš, baš hoću!

Svašta ja hoću! Sve ću ti dojaviti, a ti se „lijepo ponašaj i djeluj”, baš kao što si i mene učio da se ponašam.
 

Pisat ću ti i pisati, a ti se isto javi nekako kad osjetiš potrebu. Kad osjetiš da te trebam. Kao i do sada, uostalom. Ne bih to nikad prije pomislila, ali nedostaje mi čak i tvoja „grmljavina”. Svima ću uvijek, baš kao nekada davno, s ponosom reći: „Moj tata je jači! Nije sada ovdje, ali kad dođe i sijevne svojim nebesko plavim očima, vidjet će te vi svoje!“

 

Zahvaljujem ti posebno, baš posebno, što si mi dao moć da shvatim i energiju da izdržim! Znam da si me cijeli život štitio, ali priznajem, tek se sada osjećam potpuno zaštićeno. Sigurno. Sigurna sam od sebe i od drugih. Zahvalnost i poštovanje oduvijek su bili ono što ste očekivali od nas, svoje djece. Samo to. Nisam shvaćala što ustvari želiš i, što je još važnije, zašto to želiš, pa sam se ljutila. Ne jako. Onako malo. Ljudski. Razumio si ljude, pa i to. Dugo mi je trebalo da pohvatam konce. Postalo je puno lakše shvaćati te kada sam dobila vlastitu djecu. Uz njih sam puno naučila i o tebi i o sebi.
 

Bio si spreman podnijeti žrtvu da shvatimo značenje riječi hvala. Najveći dar koji roditelj može dati djetetu je baš to. Hvala ti. Hvala i još jednom vječna hvala za sve. Naučio si me značenje te riječi i kada nikome od nas nije bilo lako. Vjerovao si da možemo shvatiti sve i to mi je puno značilo.

Suze kojima natapam ovo pismo nisu suze tuge. Znam da ih nisi mogao podnijeti u mojim očima. Ovo su suze ponosa i nostalgije. Puno ih je proteklo otkada si napustio ovaj svijet, moram priznati.

Ponosna sam i sretna što sam imala tu privilegiju da mi budeš tata.
 

Neću ti reći ni da ne brineš jer znam da se ti ustvari nikada nisi ni brinuo previše. Vjerovao si u mene. Nisi me nikada opteretio svojim strahovima i nepovjerenjem. Tek kada sam dobila vlastitu djecu, shvatila sam koliko je to teško.
 

Sada kada si zauvijek otišao s ovoga svijeta, vjerujem u tebe kao što si ti vjerovao u mene. Beskonačno.
 

Hvala ti, moj sveti Šime, što si molio za mene i „postavio” anđele čuvare da me štite, prate i zaštite. Zaštite baš od svega. Najviše od moje „lude” glave. Znao si osvijetliti put kao nitko drugi. „Uvijek je nekako bilo i bit će. Ne grizi ruku koja te hrani. Sve vidi dobri Bog, nemaj straha. Istinski vjeruj u sebe i Boga i nitko ti ništa ne može.”

Ne. Neću te moliti za oprost. Ne zato što sam ohola i bahata kao nekada, nego zato što znam da mi nikada ništa nisi ni zamjerio. Znao si kao nitko na svijetu da moje greške i grijesi, nikada, ama baš nikada, nisu bili počinjeni u lošoj namjeri, nego u običnom neznanju i nedostatku strpljenja. Poštovao si to. Veliki si čovjek bio na sve načine, pa čak i stasom. Iznio si nesebično umjesto mene dio moga križa. Prošao si umjesto mene dio puta ili, bolje rečeno, nosio me na leđima.

Sveti moj oče, koji jesi na nebesima, sigurna sam da je Kraljevstvo Božje sada tebi na raspolaganju kao što si ti bio meni.
 

Bez obzira na to koliko godina imala. Zauvijek. Baš zauvijek, na pitanje „Čija si?“, odgovor će, što se mene tiče, ostati isti kao nekad davno. Tatina kći! Ja sam kći svoga tate i jako ga volim.

Ovo svakako ne znači da ne volim i mamu. Volim vas jednako. Za nju ću učiniti nemoguće mogućim ako treba, dobro to znaš. Ona nas je spojila! Njen je ponos prešao na mene! To su njene riječi od mog rođenja. S ponosom je izgovorila bezbroj puta da sam tvoja.

Nije bila ljubomorna, nego ponosna što je tako. Ta te žena voljela i poštovala baš kao i ja. Uvijek nas je gledala s ponosom i zadovoljstvom kako se radujemo jedno drugome. Hm, hm, sjećanja i slike lete pred očima.

Sada kada si otišao, sve izgleda drukčije. Hrana je izgubila okus, a cvijeće miris. Čak ni čokolada više nije fina. Mama te više ne zove ni svojim ni mojim, ali znam da te još uvijek voli jednako, baš kao i ja. Znaš to i ti dobro, a sve ostalo nije više bitno.

Ljutio si me, nervirao do bola, gurao me od sebe. Sve u redu. I ja sam tebe. Sad je dosta. Zauvijek ćemo biti zajedno, kao što si oduvijek i želio.I sada, kao nekada, dok sam bila djevojčica, gledam prema tebi s velikim očekivanjima i čekam. Čekam! Kako rastem, rastu mi i očekivanja. A i želje su, kako vidiš, svakim danom veće. Nekad sam željela samo puno čokolade, a sada svašta.

Strpljivo čekam da me kao nekad davno digneš na svoja široka ramena i poneseš.

Kao nekad davno.

Sjećaš li se kad si odlazio od kuće? Išli smo dugo pješice. Pratili smo te. Koračao si pored nas teška srca, s teškim koferom u ruci. Kao mala osica, zujala sam oko tebe, oko tvojih nogu. Tata ovo, tata ono. Odjednom sam stala ispred tebe i pružila ruke prema gore, prema tebi. Bilo mi je oko šest godina, mislim. „Tata ova ulica ide tamo, pa ovamo, dugačka je, ne vidim joj kraja. Ponesi me malo.”
 

Sjeti se, oče moj. Sjeti se i ponesi me i ovaj put kao nekada.
 

Dok sam molila i plakala uz tvoj odar, dala sam ti svečano obećanje i održat ću ga kao i sva ostala. Kao što si i htio, nikada, baš nikada neću ni pred kim spustiti glavu. Tu privilegiju na ovom svijetu imao si samo ti. Nitko na ovome svijetu nije imao takav zagrljaj i takvog tatu kao ja! Uh, baš se volim praviti važna!
 

Sad je dosta govorancije, idemo raditi! Opet tvoje riječi progovaraju u meni.

Gledam te kao nekada. Vidim kako stojim pred velikim čovjekom i osjećam se sitna, mala, ali potpuno zaštićena. Uvijek ponizna, nikad ponižena uz tebe. Nitko na ovome svijetu nije znao tepati kao ti. Nitko! Nadimci su prštali na sve strane.
 

Pozdravljam te nekima od njih; Sunce najmilije, Tvoja kći, Ljubav naša, Tatine oči, Tatino čelo, Tatina brada, Tatin kosa, Tatin ponos, Sve Tatino, od Boga izmoljena, Moja, Sigurna luka… i na kraju, tebi najmiliji nadimak…Tvoja Mater!

Tebi najmiliji nadimak, ne meni! Meni dugo baš nije bio najmiliji! Više zbunjujuć. Bila sam mala!

Tko god voli i poštuje svoje roditelje, nečije je dijete. „Božje dijete”, tako si me učio! Možda sam se baš zbog toga često činila drukčijom. Znam čije sam dijete!
 

Poručujem ti isto što i ti meni. Zajedno smo jači. Vjerujem u tebe! Vjerujem u sebe! Vjerujem u nas!
 

I, i nisam zabušavala kao u školi, bila sam dobra učenica. Učila sam od najboljih učitelja na svijetu. Znao si pohvaliti, nadahnuti, voljeti, ali i sve ostalo!

Vita jela, zelen bor, molim brzi odgovor!

Vjerujem, osjećam i znam da dok si uz mene, mogu sve. Oduvijek je tako bilo i bit će.

P. S. Javit ću ti se ponovno za neko vrijeme. Sad je veliko „pospremanje”, pa ne znam kada, ali uskoro.

P. P. S. Još jednom... Voljet ću te zauvijek i veliko hvala i, naravno, obećanje: u svoj život više nikada neću pustiti one na koje si me upozoravao.

                                                             J. S. S.

Je li nam obrazovni program zanimljivo kao leš kučnog ljubimca? IMA TJELO A NEMA MU
DUŠE.
Evo odgovora na neka pitanja koja mi često postavljaju. Zahvuljujem na predivnim riječima
podrške koje stalno dobivam. Očekivala sam dobre kritike ali moram reći da su kritike
nadmašile moja očekivanja. Neke od njih nemam hrabrosti ni ponoviti jer bi izgledalo da
preterujem. Mogu samo reći; Ponosna sam i zadovoljna što je knjiga Dobro ili loše Google ili
Strina pronašla put prema vašim srcima
Kako ste se odlučili napisati knjigu i kako to da ste odabrali modernu psihologiju?
Je li to priručnik za život ili knjiga za samopomoć?
Mi ljudi smo poput vode, uvijek pronađemo neke nove puteve, tako je bilo i kod mene.
Nitko ne zna kamo će nas odvesti život pa tako nisam znala ni ja. Sve je dolazilo postupno. Po
zanimanju sam socijalna radnica pa mi psihologija nije nepoznata, a životna iskustva i knjige
samo su nadgradnja.
Ovo je, prije svega, knjiga za samopomoć, a ujedno i priručnik za život. Pisana je na jedan
izuzetno originalan i potpuno drugačiji način pa je teško svrstati ju u bilo koju kategoriju.
Možemo ju staviti i u kategoriju romana stanja svijesti, ali to nije uopće bitno. Važno je samo
da ju shvate oni koji ju uzmu u ruke. Puno lakše ju shvate oni koji su spremni pogledati istini u
oči. Knjiga ima više dimenzija ili slojeva. Pitanje je koliko je čitač spreman zaroniti u nju i
kakve ima predispozicije. Nema pravila, dob, spol, kao ni stručna sprema, nisu se pokazali
bitnima za razumijevanje onoga što sam napisala. Namijenjena je svima koji žele dalje,
onima koji se žele pomaknuti s mjesta na kojem nisu zadovoljni.
Imate li prijašnjeg iskustva u pisanju?
Nisam nikada pisala pa je ovo stvarno bio velik izazov. Nije mi odmah pošlo za rukom
kako sam željela, ali nisam odustala. Prvi tekstovi završili su mi na podu. Bacila ih prijateljica.
To uvijek rade pravi prijatelji, iskreni su. Sugerirala mi je da pišem kao što pričam. “Ovo je
pametovanje, to nije dobro, nikome ne treba više pametovanja”, rekla je. Nije mi bilo prvi put
da počinjem ispočetka. Pritom sam imala na umu mudru izreku A. Einsteina kojom definira
ludilo. On je rekao da je definicija ludila ponavljati ista djela, a očekivati drugačije rezutate.
Mislila sam na to dok sam počinjala ponovno pisati. Počela sam pisati kao da pričam s
prijateljima, a ne kao suhoparan udžbenik pretrpan informacijama bez objašnjenja.
Život čine, između ostaloga, pokušaji i pogreške, ali upornost je presudna. Tko radi, taj
sigurno ponekad griješi. Pitanje je koliko griješe oni koji ne rade ili odmah odustaju. Mogli
bismo to komentirati i ovako: Tko radi, taj i griješi, tko ne radi, taj je po toj logici bezgrešan
pa može suditi onima koji rade. Često se to danas događaa, sudimo ljudima koji se trude i
pokušavaju, a ne bismo trebali jer ipak ostaje otvoreno pitanje tko je ovdje bezgrešan i uopće
pozvan da nekome sudi. Kažu ljudi tko je bez grijeha, neka baci kamen. Ima još jedna mudra
izreka na tu temu. Kada upiremo prstom u nekoga, obratimo pažnju da su ostala četri prsta
uperena u nas. Pozivaju nas da preispitamo sebe.
Najveći dar je sagledati sebe na ispravan način. Kada dobro vidimo sebe i prepoznamo
svoje emocije na ispravan način, život postane puno lakši. Ne nabacujemo se više baš ni
kamenjem. Baš prema tome vodi ova knjiga, prema sporazumu sa samim sobom. Kada na

ispravan način prepoznamo sebe, svi drugi postaju puno manji problem, a život puno lakši.
Koliko nas u sebi prepozna negativne emocije, ljubomoru i mržnju, recimo. Stidimo ih se pa ih
ne želimo priznati - prije svega sebi. Lagati sebi nikada nije dobro i puno je gore na neki način
lagati sebi nego drugima. Prije svega, to nas onemogućava da realno sagledamo svijet oko
sebe. Navodimo sami sebe na put kojim ne želimo ići, a nismo toga svjesni pa su nam svi
drugi krivi i svima drugima je lakše. Kao kod doktora, moglo bi se reći. Kriva dijagnoza, krivo
liječenje pa nema sretnog završetka. Drugi uglavnom shvate kada lažemo, samo je pitanje
žele li nam to reći ili ne.

Svi znamo reći: Kada bih ja bio na njegovu mjestu, napravio bih drugačije. Kada bismo mi
bili na nečijem mjestu, napravili bismo isto što i on, to je sigurno. Ne može se biti na nečijem
mjestu samo u pojedinačnim slučajevima, ili sve ili ništa. Kada smo već na nečijem mjestu u
potpunosti, onda stvarno učinimo što i on, u njegovoj smo glavi, a ne u svojoj. Na to se često
nastavlja i rečenica: Lako je njemu. Lako je uvijek svima u čijoj koži mi nismo, to svi ponekad
pomislimo. Je li to stvarno tako pokušala sam predočiti u pričama o Caru. To je jedan od
razloga zašto se knjiga zove Dobro ili loše. Često svi u životu vidimo samo dobre strane onoga
što nam se sviđa, a zanemarimo da sve što ima dobru, ima i lošu stranu. Ona nas loša uvijek
nekako iznenadi, ne razmišljamo o njoj, smatramo da nam ne pripada. Sve ide u paketu od
postanka ovoga svijeta. Crna i bijela su neboje. Nestale su u svom izvornom obliku spajanjem
pa sve od onda ima u sebi i crne i bijele i dobrog i lošeg. Nikome danas nije lako ma kako to
izgledalo. Svi mislimo da je filmskim i ostalim zvijezdama lako. Imaju novac i slavu, ali to ima i
drugu stranu medalje. Vrlo često u novinama osvanu vijesti koje nas demantiraju da je njima
lako, umiru izgubljeni u opijatima. Zašto bi netko bježao u imaginarni svjet koje potiču opijati
ako nije nesretan iz dubine svoje duše? Što to onda znači biti sretan? Biti sretan znači
prihvatiti sebe onakakvim kakav jesi. Mijenjati se i prilagođavati novonastalim situacijama.
Svi se pokušavamo boriti onako kako najbolje znamo. Dobitci na lotu više su ljudi “ubili“ nego
spasili, tako kažu statistike. Mi i dalje mislimo da bi samo novac riješio sve naše probleme.
Moram vas razočarati, samo bi ih povećao. Mislim da smo bar to mogli shvatiti odavno, ako
ništa drugo, iz medija, a osobito iz sapunica koje su toliko omiljene. Ne bih se mijenjala za
život ni jedne javne osobe koju znam, biste li vi?
Je li vas iznenadio zasad veoma dobar odjek knjige u javnosti?
Mogu reći da nije. Ne volim glumiti lažnu skromnost. Iskreno od početka sam znala što
radim i vjerovala sam u sebe. Znam da sam napisala nešto što danas svima treba. Meni su
puno pomogle knjige pa mi je to bio najlogičniji put. Prije nego što je knjiga ugledala svjetlo
dana, pročitalo ju je puno poznanika, prijatelja kao i stučnjaka iz područja psihijatrije,
psihologije, književnosti, filozofije i dr. Volim se provjeravati dok nešto radim i pritome znam
biti jako naporna. Svjesna sam toga, ali ipak tražim od ljudi da mi pomognu, da me kritiziraju
dok je vrijeme, dok pišem, dok radim, jer kada budem gotova, onda je na neki način kasno.
Mislim da je većinu ljudi danas sramota priznati da vjeruju u sebe ili da znaju da su u
nečemu dobri. Ne bi trebalo biti tako. Ako sami ne vjerujemo u sebe, tko drugi ima razloga
vjerovati u nas? Ne treba se stidjeti darova koje smo dobili jer bi to moglo značiti da ih nismo
ni zaslužili. To što imamo strah da će se netko pored nas osjećati manje vrijednim ili
ugroženim, uglavnom je razlog zašto pokušavamo umanjiti svoju vrijednost. Isto tako ne
treba ni nabijati na nos nikome svoje sposobnosti i praviti se važan. Dovoljno je da vjerujemo

u sebe i dobro nešto radimo pa tko želi, neka se pridruži pa da rastemo zajedno, a ne da
umanjujući vrijednost onoga što imamo, ustvari tonemo zajedno. Dopunjavanje je bit. Nitko
nije savršen i dobar u svemu. Nije bitno tko je pametniji, mi ili netko drugi. Bitno je da se
dopunjavamo, to stalno ponavljam. Najbitnija riječ u naslovu knjige je ustvari baš ili. U
naslovu iduće knjige bit će zamijenjen s i. Zajedništvo i tolerancija, to je ono što svi trebamo.
Kako gledate na obrazovni program?
Umjesto da djecu potičemo da budu bolji u onome za što pokazuju prirodne talente, mi im
nabijamo komplekse tjerajući ih da rade nešto što im po prirodi ne leži. Nikako to ne
smatram dobrim načinom obrazovanja. Neka djeca imaju velike manualne sposobnosti i
intelekt usmjeren na njihovo razvijanje, druga pak nemaju nikakve manualne sposobnosti, ali
su jaki u nekim drugim područjima.
Simbolički gledano, to izgleda ovako: djecu koja nemaju nikakve predispozicije, tjeramo da
preskaču kozlić, a sve na neki način potičemo da im se smiju dok to rade. To nikome nije
ugodno, a svi su doživjeli nešto slično u školi. Ne moramo svi biti jednaki, čak štoviše i ne
smijemo. Trebamo se dopunjavati, a prije svega poštovati ono što drugi rade dobro, a nama
ne polazi za rukom. Nema glupe djece, ima samo takvih školskih programa koji kao da se
trude “ubiti djecu u pojam”, ograničiti im inicijativu i maštu.
U knjizi sam napisala da su matematika i fizika u školama danas zanimljive koliko i leš
kućnog ljubimca. Obrazovanje kao da im je ubilo dušu, bit ili suštinu. Teško je da nam na taj
način budu zanimljive i inspirativne. Što se događa s djecom koja su kreativna i u svemu
traže neku logiku, pitaju se zašto i čemu nešto služi? Obilježava ih se kao one koji ometaju
nastavni program. Možda oni samo žele osjetiti zašto nam je fizika važna, čemu služi koja
formula u stvarnom životu, a ne samo na papiru. Samo žele zbrojiti dva i dva na ispravan
način, ustvari spojiti teoriju i praksu. Jedan je to od bitnih razloga zašto danas imamo puno
mladih i obrazovanih ljudi koji dolaze u svijet potpuno nespremni.
Tjeramo djecu da uče bezbroj nepotrebnih informacija napamet, a ne objasnimo im zašto
su bitne. Same informacije danas mogu pronaći i na Googleu, ali kako ih ispravno
protumačiti i iz njih izvući korisne zaključke, to kao da nikome nije bitno. Trebalo bi biti.
Ustvari baš ti zaključci razlog su zašto se sve te silne činjenice spominju, ali to nikome kao da
nije jasno. Naučiti djecu ispravno zaključivati daleko je važnije nego praviti od njih pokretne
enciklopedije.
Evo jedne pričice. Prepričavm po sjećanju, otprilike ovako: Poznatog uspješnog poslovnog
čovjeka pitali su koliko bi platio da za njega radi pobjednik na jednom kvizu znanja. Čovjek je
imao u glavi bezbroj informacija, to je bilo očigledno. On je izbacio neku cifru, recimo 100
dolara, ne sjećam se točno koliko, ali to nije ni bitno za ovu priču. Slijedilo je dalje pitanje: Na
sat ili na dan toliki iznos? Odgovorio je na izrazito zanimljiv način, vrijedan razmišljanja:
Ukupno samo toliko. Za taj iznos mogu kupiti enciklopediju pa imam sve podatke uvijek pri
ruci. Meni treba netko tko te informacije zna staviti u funkciju, a ne samo izrecitirati,
naglasio je.
Danas nam dolaze mladi kadrovi koji su naučili sve osim onoga što im treba, to što znaju
primijeniti u praksi. To je kao da nekoga učimo plivati na suhom. Misli da zna dok ne skoči u
vodu.
Formule koje koristimo, a ne znamo čemu služe, su kao mač koji udara prvo u naš intelekt.
Osjećamo se glupima ili manje vrijednima kada ih ne znamo riješiti, a to potiče komplekse i
nesigurnost. Kome to treba i koliko smo svjesni posljedica takvog odgoja? Poruka je ukupno

pogrešna, navodi nas da trebamo raditi nešto što ne razumijemo. Pitanje je možemo li nešto
napraviti dobro ako ne razumijemo što radimo. Kriva poruka šalje nas na krivi put kojim
krećemo. Teško je to poslije ispravljati.
Školske lektire su zastarjele i, po njima gledajući, kao da je vrijeme stalo. Nemam ništa
protiv klasika, ali uvijek ima ali. Sve mi se čini da školske lektire više ubijaju volju za čitanjem
nego što inspiriraju nekoga da svojevoljno uzme knjigu u ruke. Ogade nam se sve knjige.
Tjeramo djecu da čitaju nešto što smo svi svjesni da nisu u stanju razumjeti. Zašto? Da im
pokažemo da su “glupi” jer ne mogu shvatiti nečije misli? Ubijemo djeci volju za čitanjem ili
im nabijemo komplekse manje vrijednosti, a ne bi nikako trebalo biti tako. Škola bi trebala
biti poticaj i inspiracija da iz djece izvučemo i potičemo njihove talente, a ne da ih ubijemo u
pojam. Postoji puno knjiga koje spominjem, a koje bi bile jako poticajne. Pisane su na
moderniji i djeci pristupačniji način. Kada jednom pronađemo inspiraciju u knjigama,
poželimo pročitati klasike. Ovo su moderna vremena, sve se treba prilagođavati i mijenjati
puno brže. Ništa nije lako, ali se može.

3D interaktivna knjiga, što to znači?
Znači da je ovo knjiga potpuno drugačija od svih drugih. Originalna. Čitatelj je glavni junak
ove knjige i priča s njom kao s najboljim prijateljem. Iskrenim prijateljem koji je spreman
priznati da je i sam puno puta pogriješio pa zato nikome ne sudi. Knjiga, baš kao ni
dobronamjeran čovjek, nikoga lažno ne tapše po ramenu. Jedina zajednica u kojoj ostajemo
zauvijek je ona sa samim sobom pa je zato jako bitno upoznati se na ispravan način.
Baš zbog toga neki kažu da im nije lagana za čitanje. Traži koncentraciju. Nije li uvijek najteže
kada upoznajemo sami sebe? Bez obzira koliko teško i neugodno bilo, zapamtimo da najljepši
dijamanti nastaju samo pod velikim pritiskom. Gdje nema pritiska, nema ni sjaja, samo
bezlični sivi pepeo. Ipak svi bismo se mi bar ponekad u životu trebali posipati pepelom,
prepoznati svoje greške i emocije. Nemojmo suditi ni sebi ni drugima.
Planirate li još sličnih projekata u budućnosti?
Ova knjiga dio je trilogije. Drugu knjigu sam počela pisati, a kada će biti gotova, samo
nebo zna. U ovoj knjizi na zanimljiv i nadasve originalan način riješila sam dilemu tko je
stariji, koka ili jaje. Sve to da pokažem ljudima da je često u životu neophodno izaći iz
zadanih okvira. Kada netko ispred nas postavi takvu dilemu koja nas navodi da biramo
između dviju mogućnosti, prvo što nam mora pasti na pamet da sigurno postoji još
mogućnosti. Uvijek je bitno pokušati izaći iz zadanih okvira ako želimo ići dalje. Upotrijebiti
maštu i inspiraciju. Što nam netko više pokušava nametnuti svoje mišljenje, to više želi
ograničiti naše mogućnosti izbora. Onaj tko ograničenjima, a ne inspiracijom želi upravljati
našim životima, nije nikoga usrećio osim svoj prenapuhani ego. Diktature su postojale i
nažalost još postoje, a sve funkcioniraju na istom principu. Svi smo u povijesti vidjeli kako to
izgleda, naučili koje godine i gdje, ali kao da ne shvaćamo zašto se ponavlja.
U idućoj knjizi riješit ću Da Vincijev kod na isto tako zanimljiv i neuobičajen način. On je
stvarno kodirao poruke u svojim slikama i za to je imao jake razloge. Puno će o tome biti
riječi u novoj knjizi. Sve ono što smo gledali i čitali u poznatoj knjizi i filmu, nema nikakve
veze s onim što je on htio reći tj. poručiti generacijama koje dolaze. Za sada toliko o tome.

Sve vidite drugačije uključujući i rođenje Isusa Krista. Političare biste slali k psihijatru. Kako

su ljudi reagirali na to?
Iznad svih očekivanja. Pozitivno. Skoro svi su mi rekli da su i sami tako gledali na poruku
koju nosi priča o Isusovom raspeću. Baš to je vjerojatno razlog što ih je ta priča oduševila,
pronašli su svoje mišljenje na koje do sada nisu obraćali pažnju. Čest je to slučaj da u knjizi
samo izvlačim na površinu neke duboko zakopane misli i istine.
Što se tiče političara i njihovih posjeta psihijatru, to pak smatram neophodnim. Prevelika
je koncentracija moći u rukama malog broja ljudi koji nisu duhovno dorasli tolikoj
odgovornosti. Nismo dovoljno stručni da možemo dobro procijeniti tko je, a tko nije pa bi to
svakako pepustila struci. Na čelu nikome ništa ne piše. Ne treba se bojati provjere ako
nemate što skrivati. Prije nekog vremena jedan poznanik jako me iznenadio svojim
komentarom. Rekao mi je da sam jako hrabra. Pitala sm ga zbog čega to misli. Odgovor me
je poprilično zbunio, moram priznati. Rekao je da smatra hrabrošću što sam se sama toliko
puta provjeravala na sve načine. Zanimljivo. Bojimo li se stvarno ljudi koji su na neki način
kvalificirani da nas procijene? Zašto se bojimo, pitanje koje se samo nameće. Bojimo se da će
nam netko reći istinu u lice, a mi ju nećemo moći i znati prihvatiti. Najmanje čega se bojim je
prava stručnna provjera. Volim znati isinu o sebi prije svega zbog sebe. Da se pogrešno ne
usmjeravam.
Kada tražimo posao, svi danas pred nas stavljaju neke testove koje su napisali stručni ljudi,
a služe procjeni osobnosti i sklonosti. Zašto mi moramo ispunjavati takve testove, a oni ne?
Zar oni ne bi trebali biti primjer svima ostalima, politika im je posao. Zašto se stidjeti sebe?
Ima tu puno zašto i zato, tema je preširoka, ali mislim da ćete shvatiti što sam željela reći.
Često nije potrebno ni da odemo k stručnjaku, mogu oni napravviti procjenu i iz javnih
nastupa, a i putem pregleda društvenih mreža. Dovoljno.
Iz Vašega iskustva, kako je biti poduzetnica u Hrvatskoj?
 
Kada bih rekla da je teže nego bilo gdje drugdje, to ne bi bilo točno. Svi uvijek mislimo da
je drugima lakše. Naravno, kada druge tuku, ništa ne osjetimo, osjetimo samo kada tuku nas.
Bilo je tako i bit će. Kažu ljudi da je trava iza ograde uvijek zelenija.
To što sam žena nikada nije umanjilo moju vjerodostojnost u poslu ili mi stvaralo probleme.
Postoje druge stvari koje ljudi puno teže prihvaćaju, a to nema veze sa spolom i vrstom
posla.
U osnovi, kod nas je glavni problem što smo predugo bili u socijalizmu pa ne razumijemo
ekonomiju. Mislimo da ekonomija ima osnove bez novostvorene vrijednosti, a to je velika
pogreška. Ako ne stvaramo novu vrijednost ili kratko rečeno ne zarađujemo, pojedemo sami
sebe. Čest je slučaj da političari zbog repa ubiju kravu, pogotovo pred izbore. Lako im je kada
nije njihova. Poznat nam je odnos prema društvenom vlasništvu. Cijenimo li svi jednako
svoje i zajedničko? Dok smo bili u socijalizmu, željeli smo kapitalizam, a sada bismo se
ponovno vratili u socijalizam. Ipak moram sve razočarati, sreća je u našim glavama, a ne na
mjestima gdje trenutno nismo. Možemo i trebamo prilagoditi sebe pa će se promijeniti i sve
oko nas, stara je to izreka.